Samo čovjek s manom mora da pazi šta radi. Pogotovu kad nije sam.
Tjerao sam glupu šalu, a istjerao gadnu zbilju.
Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Ženu ljubav podmlađuje.
Muškarci su uobraženi i pokvareni, a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih.
Zar muž uvijek posljednji sazna?
Među živim ljudima se sve može desiti.
Čarolija ljubavi vraća izgubljeno.
Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od
koga...
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da
pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda,
za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako.
Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih
žalim, molim se da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.
Laž može spriječiti zlo.
Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života.
... hoće li uvijek biti hleba, to ne znam, ali djece će biti...
Čovjek može povjerovati u šta god hoće.
Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.
Obraz se gubi u nevolji.
Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i
svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.
Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali
nepoštena, kao među ljudima.
Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.
... eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a živi u sirotinji, koji je više
propatio zbog nade o bogatstvu nego zbog siromaštva.
Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest.
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču
kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće.
Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? A čovijek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Tako se prazni, oslobađa napetosti. Riječ je odliv suvišne krvi, i rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje. Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svako se nada da će njega mimoići. Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije... Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost. Čovjekova nada je jača od iskustva, ne može je pokolebati tuđi neuspjeh. Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Ne umirem od želje za radom, ali kako drukčije da se živi?
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala. Ljudi se menjaju. Ali nagore. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute. To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili. Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduse, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Niko ne zna, možda samo on, kolika je to pomoć, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnaži, kao da ti kičmu učvrsti. Svako nosi ponešto na duši. Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža. ... ali se ne pamti razlog već čin. ... smešna priča o junaku koji je to postao zbog straha, i o poštenju rođenom iz stida. Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije. ... A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je država. Tuđ život je jeftin. Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! Kad umrem svejedno je gde ću biti. Slutnje ne donose nesreću i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. Nikad nisi tako nježan kao kad ti je teško. Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Sve bih mogao postati, samo ništa dobro. Vucibatina, lupež, ubica, krvnik. Što je više straha, više je reda. Nijedan čovjek nije dovoljno pametan. Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi, sve više se hvata za život. Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin. Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš? Volim da mislim ono što mi je drago nego ono što je vjerovatno. Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo. Mladi ljudi češto čine ludosti, jer žele nemoguće. Sve što kod nas vrijedi, to je ludo. Veći igraju, manji plaćaju. Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari. Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebi. Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo... Čudo je kako niko na položaju ne očuva poštenje. Ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene. Nema prijateljstva među moćnima. ... radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. Ako je vlast nevolja, pohlepa je čini snošljivom. Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog. Ludost je jača od čovjeka. selimovic, mesa
Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? A čovijek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Tako se prazni, oslobađa napetosti. Riječ je odliv suvišne krvi, i rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje. Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svako se nada da će njega mimoići. Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije... Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost. Čovjekova nada je jača od iskustva, ne može je pokolebati tuđi neuspjeh. Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Ne umirem od želje za radom, ali kako drukčije da se živi?
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala. Ljudi se menjaju. Ali nagore. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute. To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili. Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduse, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Niko ne zna, možda samo on, kolika je to pomoć, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnaži, kao da ti kičmu učvrsti. Svako nosi ponešto na duši. Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža. ... ali se ne pamti razlog već čin. ... smešna priča o junaku koji je to postao zbog straha, i o poštenju rođenom iz stida. Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije. ... A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je država. Tuđ život je jeftin. Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! Kad umrem svejedno je gde ću biti. Slutnje ne donose nesreću i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. Nikad nisi tako nježan kao kad ti je teško. Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Sve bih mogao postati, samo ništa dobro. Vucibatina, lupež, ubica, krvnik. Što je više straha, više je reda. Nijedan čovjek nije dovoljno pametan. Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi, sve više se hvata za život. Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin. Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš? Volim da mislim ono što mi je drago nego ono što je vjerovatno. Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo. Mladi ljudi češto čine ludosti, jer žele nemoguće. Sve što kod nas vrijedi, to je ludo. Veći igraju, manji plaćaju. Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari. Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebi. Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo... Čudo je kako niko na položaju ne očuva poštenje. Ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene. Nema prijateljstva među moćnima. ... radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. Ako je vlast nevolja, pohlepa je čini snošljivom. Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog. Ludost je jača od čovjeka. selimovic, mesa
