Enes Kiševic: Pa to je krasno...

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je sijecanj, ili januar,
ne sjecam se više.
Pozvan u tudi stan,
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pijetla.
Pricam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,
dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reci,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate rijeci
što sam joj reko,
ali bilo je vec kasno.

Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteci grješila je
milujuci jastuk
misleci pritom da sam vuk
koji ce skociti...

A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pricala o svojoj macki
i o ludnici u diskicu
i o nekom crnom mladicu
koji ima kola
i deset milijuna na knjižici.

I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojcici
Pa to je krasno, to je zaista krasno.... 
I OTISAO SAM PADAJUCI SA SNIJEGOM PO ULICI.