Gledamo se nijemo
Preko kafanskog stola.
Zid se tišine
Između nas slaže
I do neizdržljivosti narasta
I bola,
A ni jedno od nas
Ni riječ da kaže.

Zar smo jedno drugom
Odista sve rekli?
Pa sad duša prazna
Po tišini pluta,
Odbrojavajući časove
Što su se stekli
Na raskršću kratkog
Zajedničkog puta.

I dok posljednju
Ispijamo kolu,
Pogledi nam izgubljeno
Blude povrh čaša,
O čije se rubove,
U nijemom bolu,
Lomi zlatna pjena
Ko i nada naša.

I kad se rastanemo sada,
I ja i ti,
Bez izgovorene riječi
Što bi nas opekla,
Mi ćemo znati,
Oboje ćemo znati,
Šta su naša nijema
Usta rekla.